Derby d'Italia i vječiti derby Derby della Capitale

Nikada u zadnje vrijeme se ne nije dogodilo da dva derbija odlučuju prvu meč loptu, ko će iskoristiti prvu loptu vidjet ćemo. Inter ima utakmicu u petak i igra protiv posrnulog diva Juventusa (Derby d'Italia), a Roma igra protiv omraženog gradskog rivala Lazia (Derby della Capitale). Odlučili vam predstaviti ova dva derbija.

Derby d'Italia 16.04.2010. 20:45h

F.C. Internazionale Milano

Klub je osnovan 9. Marta  1908. odvajanjem od zajedničkog kluba AC Milana. Razlog tome bilo je nezadovoljstvo grupe talijana i švicaraca iz kluba, zbog dominacije talijanskih igrača u ekipi. Po odvajanju od kluba osnovali su svoju internacionalnu momčad Internazionale FC, ili skračeno, Inter. Sudeći po nazivu, kupovali su većinom igrače iz inozemstva. Nadimak je momčadi bio La Beneamata, u prijevodu povlašteni. Za Internazionale je navijala srednja klasa i imućniji stanovnici grada.

Svoje prvo prvenstvo osvojili su 2 godine nakon nastanka, već 1910., ali tek 10 godina nakon toga su drugi put bili prvaci. Prvi trener i kapetan momčadi bio je Virgilio Fossati, rođen u Milanu.

U razdoblju između 1. i 2. svjetskog rata, klub je zbog fašističkog režima Benita Mussolinija morao promijeniti ime u Ambrosiana-Inter. Ipak, i tad su bili prvaci. Bilo je to 1930. i 1938., a 1940. su uz prvenstvo osvojili i Coppa Italia, tj. talijanski kup. 1942. godine odbacili su ime Ambrosiana-Inter i vratili se prvotnom.

Uslijedilo je potom mitsko razdoblje povijesti kluba. Razdoblje zvano La Grande Inter, kad je Inter bio u samom vrhu europskog nogometa. Osvojili su prvenstvo 1953. i 1954., a nakon malo dužeg čekanja opet su bili prvaci 1963., 1965. i 1966. Ni uspjesi u europskim natjecanjima nisu izostali. Posebno se pamte godine 1964. i 1965. kada su se 2 puta zaredom popeli na krov Europe. Prvo pobjedom nad madridskim Realom, a zatim na svom San Siru Benficu. Pridodali su tome Interkontinentalni kup. Doba je to bilo legendi Luisa Suareza, Giacinte Facchettija, Sandra Mazzole, Angela Domenghinija i Maria Corsa. Predsjednik je tada bio Angelo Moratti čiji će sin kasnije pokušati vratiti Inter u to razdoblje. Zanimljivost iz tog razdoblja je ta da je Inter ponudio ogromne svote novca Peleu i Eusebiju ne bi li igrali u klubu. Oni su na to pristali, ali se umješala politika i od tih transfera nije bilo ništa. Kasnije, 1967. Inter je poražen u finalu kupa prvaka od škotskog Celtica 1:2. Ubrzo su opet došli do finala, ali je ovog puta prejak bio Cruijffov Ajax.

Godine su prolazile, Interova moć je slabila i više se nije vratio toj slavi. 1971. i 1980. su bili prvaci, a zatim osvojili svoj nesretni 13. Scudetto godine 1989. Od tad su uvijek pri vrhu, ali nikad ispred svih. Zbog tog 16-godišnjeg čekanja dobili su nazive vječnih gubitnika, ili vječno trećih (iza AC Milana i Juventusa). Najgore je bilo to što kad njih nije išlo, dobre je rezultate ostvarivao omraženi AC Milan.

90-e su bile godine bez Scudetta, ali je Inter slavio u Kupu UEFA čak 3 puta u 7 godina. Bilo je to 91., 94. i 98., a padali su AS Roma, Casino Salzburg i SS Lazio. Ali dugo se čekalo do nekog talijanskog trofeja, od 1989. do 2005. nisu osvojili baš ništa. A onda su dva puta za redom pobijedili Romu u kupu, te 2006. osvojili superkup protiv Juventusa.
Sadašnji je predsjednik Intera Massimo Moratti, sin Angela koji je bio predsjednik tijekom slavnih 60-ih. Moratti jr. je doveo u Inter cijeli niz velikih igrača, ali rezultata nije bilo, što je najvažnije u Seriji A koju i dalje nisu osvojili. To se dogodilo tek 2006. nakon što je taj naslov oduzet Juventusu, te sudskom presudom dan Interu.

Internazionale je dobro poznat po tome što uredno skuplja rivale po Italiji i inozemstvu. Najpoznatije je ono od osnutka kluba, sa bivšim suklubom Milanom. Dodatnu čar tom rivalstvu daje podatak da dijele stadion Giuseppe Meazza u San Siru. Rivalstvo je tim veće što je Inter klub bogatijih, a Milan onih siromašnijih iz radničke klase.
Rivale steču i preko politike. Interovi Ultrasi ( kao Vikings i Boys San ) u sukobu su sa ljevašima iz Atalante i Livorna.

Čuveni Derby d'Italia sukob je Intera sa Juventusom. Ta utakmica je prozvana talijanskim derbijem jer niti jedna od te dvije momčadi nikad nije bila u Seriji B, talijanskoj drugoj ligi. Međutim, od sezone 2006/07 to više nije tako jer je Juventus izbačen u Seriju B zbog namještanja utakmica. Tako je Inter ostao jedina talijanska momčad koja nikad nije bila u Seriji B.
Od inozemnih rivalstava, najpoznatije je ono sa Real Madridom s kojim se često susreću u europskim utakmicama, i one su uvijek spektakularne sa nekad zanimljivim rezultatima.

FC Juventus

Priča o najtrofejnijem talijanskom klubu Juventusu započinje davne 1897. kada je grupa studenata iz Torina došla na ideju o osnutku nogometnog kluba. Kao i svaki početak, i Juveov je bio težak. Godinama su 'kuburili' s novcima, no 1905. 'Stara dama' osvojila je prvo prvenstvo u svojoj prebogatoj povijesti. Nakon toga nogometni klub iz Torina nije bilježio zapaženije rezultate sve do 1923. kada je na predsjedničku fotelju zasjeo Edoardo Agnelli, sin osnivača Fiata. Dolaskom Agnellija počela je renesansa kluba za kojim je počeo ludovati sve veći broj nogometnih fanova. U to vrijeme za klub su igrale legende kao što su Munaerati, Bigatto i Grabbi, a u sezoni 1925-1926.

Juventus je osvojio i drugi naslov prvaka Italije. No to je bio tek uvod u puno veće domete torinskog kluba. Na čelu s trenerom Carlom Carcanom i igračima kao što su Orsi, Monti, Cesarini, Caligaris, momčad Juventusa je od 1930. do 1935. osvojila pet uzastopnih naslova prvaka te je 1934. osvojila momčadski svjetski kup. Za razliku od domaćeg prvenstva gdje su uvjerljivo vladali, na međunarodnoj sceni Juventusovi igrači nisu bili toliko uspješni te su u tom razdoblju čak četiri puta posrnuli u polufinalu Kupa prvaka (danas Liga prvaka). Nakon dominacije u tridesetim godinama prošlog stoljeća klub iz Torina bilježio je lošije rezultate da bi mu osvanulo 1947. kada je na čelo kluba zasjeo veliki Giovanni Agnelli. On je preporodio Juventus te su za njegovog mandata igrači Stare dame osvojili dva naslova prvaka (1950. i 1952. godine), a nakon što je Giovannija 1953. na predsjedničkom mjestu zamijenio brat Umberto, osvojena su još tri naslova prvaka, i to 1958, 1960. i 1961. godine. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u talijanskom nogometu postojao je praktički samo jedan klub – Juventus. Klub je osvojio devet naslova prvaka u petnaest godina (1972, 1973, 1975, 1977, 1978, 1981, 1984, 1986) te sve što se tada u Europi moglo osvojiti.

Ligu šampiona u Torino su donijeli: MICHAEL PLATINI, DINO ZOFF, TARDELLI, BONIEK, CABRINI, CAUSIO, PAOLO ROSSI, ROBERTO BETTAGA, GENTILE BRADY, CAPELLO ANASTASI, ALTAFINI CUCCUREDDO, BENNETI , BONISEGNA, FURINO i najodaniji kapiten Juventusa ikad GAETANO SCIREA. U tom razdoblju crno-bijeli dres nosili su veliki igrači kao što su Zoff, Tardelli, Paolo Rossi, Roberto Bettega, Poljak Boniek, a fanovima Juvea još uvijek je u sjećanju veliki Michel Platini koji je u pet godina, koliko je igrao za torinsku momčad, osvojio dva prvenstva, dva europska kupa te Interkontinentalni kup. Nakon toga Juventus dobija još dobrih igrača kao što su Roberto Baggio, Dino Baggio, Roberto Bettaga, Luciano Moggi, Luigi Maifredi, Marcello Lippi, Gianluca Vialli, Fabrizio Ravanelli, Paolo Sousa, Alessandro Del Piero, Angelo Peruzzi, Didier Deschamps, Antonio Conte, Ciro Ferrara i drugi. 1995 osvajau Ligu šampiona po 2 put i Kup Italije po 9 put. Danas je Juventus ponovno jedan od najjačih klubova u svijetu. Osvojivši dva naslova prvaka (2002. i 2003. godine), torinezi i dalje ostaju institucija svjetskog nogometa.

Ponovo i ponovo talentovani igrači dolaze u Juventus kao sto su: Fillip Inzaghi, Christian Vieri, Nicola Amoroso, Alessandro Birindelli, Alessio Tachinardi, Paolo Montero, Moreno Torirchelli, Alen Boksic i Zinedine Zidan.

Danas u Juventusu igra jedan od najboljih igrača u povijesti Italije. To je naravno Alessandro Del Piero najbolji igrač Juventusa svih vremena, legenda kluba, te najbolji strijelac Juventusa svih vremena. Petak je dan odluke Juventus lovi evropu, a Inter  Romine vučiće, spektakl zagarantovan.

Derby della Capitale 18.04.2010. 20:45h

S.S. Lazio

Klub iz Vječnoga grada. Pa dobro, ali koji? Hmmm... Dualizam iz podnaslova je vrlo zgodan za nastavak priče. Neki od vas možda volite italijansku kulturu, hranu ili modu, a neki stanovnike te zemlje pogrdno poistovećujete sa jednom vrstom vodozemaca. Kako bilo, poput nas, zna ih krasiti iznimna temperamentnost i netolerantnost.

Rimljani bi u pojašnjavanju geneze antagonizma znali otići čak i vrlo daleko, pa će početi sa podsjećanjem na plebejce i patricije. A vjekovi su stvarali radničke kvartove i aristokratske brežuljke, rađali su se komunisti i fašisti, nastajale urbane ekipe nasuprot provincijskim došljacima. Kompromisa ne može biti. Zato je Rim pod opsadnim stanjem specijalnih snaga čuvara reda tokom svakog Derby della Capitale.

S.S. Lazio je osnovan prvi, 1900. godine. Inspiracija osnivača, vojnih oficira, bila je sportska tradicija antičke Grčke, te su i boje kluba uzete sa grčke zastave. Lazio je prije svega bio sportsko društvo sa njegovanjem klasičnih disciplina poput gimnastike, tako da je fudbalska sekcija osnovana tek koju godinu kasnije. Početak 20. vijeka je donio ekspanziju fudbala u Italiji, pa tako i u Rimu niču brojni klubovi po raznim djelovima grada: Alba, Pro Roma, Fortitudo...

U to vrijeme sistem takmičenja je po regionalnim ligama, a za scudetto su se odigravali turniri (klasična liga, današnja Serie A, je počela tek 1929. godine). Rimski klubovi su na tim turnirima bili potpuno inferiorni u odnosu na sjevernjake. Sve su bili glasniji zahtjevi u glavnom gradu za ujedinjenjem klubova, kako bi se konačno postigao uspjeh na nacionalnom nivou. I konačno, poslje dugih pregovora, 22. jula 1927. potpisuje se ugovor o osnivanju Associazione Sportiva Roma. Predstavnici Lazia ponuđeni papir su odbili. Za boje kluba su izabrane boje grada Rima, koje simboliku vuku još iz vremena Imperije. Jedan od nadimka kluba i danas je giallorossi, što znači žuto-crveni, ali takav opis bi bio prejednostavan.

Boje Rome zapravo nema nijedan drugi klub na svetu, a to su rosso pompeiano (iliti sangue di bue) – vrlo specifična nijansa crvene (naziv vuče porjeklo od mistične boje zidova ostataka Pompeje koja je nastradala u vulkanskoj erupciji) i giallo oro – zlatno žuta. Rivalitet sa biancocelestima je mogao da počne, konačno su društvene grupe dobile odraz. Oko toga koje političko usmjerenje je na kojoj strani dovoljan je jedan podatak – Benito Mussolini je bio vatreni navijač S.S. Lazia. I još nešto – prva dva derbija, kod laziala, kao i na svom bunjištu, kultnom stadionu Testaccio, dobila je Roma (1:0 i 3:1). Na početku stvari nisu izgledale veselo, nisu imali predsjednika niti teren za treninge, a uprava kluba se nalazila u iznajmljenoj prodavaonici na Via Valadiere. Trenirali su na poljima između Delle Milizie i rijeke Tevere. Članovi kluba bili su uglavnom studenti i radnici, članovi donjeg staleža rimskog društva.

A.S. Roma

Ali, krenimo od početka. Roma je tridesetih godina dva puta postajala vicešampion, iza onih najmrskijih. I konačno, 14. juna 1942. Roma dobija u posljednjem kolu Modenu sa 2:0, i – prva titula stiže. Povijest Rome mnogi pak povezuju s katoličkim običajem blagoslivljanja javnih objekata, pa je tako 11. ožujka svećenik blagoslovio stadion "Campo Testaccio" i povijest je mogla početi. S blagoslovom crkve. Roma je u ožujku 1929. godine odigrala i prvu službenu stranu utakmicu protiv "Francais" iz Pariza, koju ju Roma dobila 5:0. Kako je povijest ovog kluba prebogata u ovom kratkom tekstu  navodimo da je Roma bila pobjednik talijanskog prvenstva 1941/42, pred sam drugi svjetski rat, zatim 1982/83 i zadnji put 2000/01.

Sedam puta Roma je odnesla kup Italije (1963-64, 1968-69, 1979-80, 1980-81, 1983-84, 1985-86, 1990-91) i jedan put je bila osvajač kupa UEFE (1960-61). Između svih velikih igrača Rome koji su palili i žarili srca rominih navijača (Curve i Ultras) izdvajamo: Rodolfa Volka (161 utakmica, 105 gola), Amedea Amadeia (234 nastupa, 125 gola), Pedra Aldemara Manfredinia (164 nastupa, 103 gola), Roberta Pruzzia (240 nastupa, 106 gola), pa do nama poznatijih Rudija Voellera (197 nastupa, 69 gola), Tottija, Montele, Cafu-a i Batistute. Međutim, kroz trijumfe u kup takmičenjima tokom sedamdesetih, polako se stvarala nova pobednička generacija. Conti, Di Bartolomeo, Falcao, Pruzzo... simboli su tog vremena. Čak i ranije opisana epizoda iz '81. nije demoralisala ekipu, i konačno, 1983. rimska vučica osvaja drugu titulu. Međutim, opet nedugo posle raja dolazi pakao – Roma je doživjela naredne godine najbolniji poraz koji klub može doživjeti. 1984. godine, prvi i posljednji put (za sada) se desilo da klub igra finale Kupa/Lige šampiona na svom stadionu.

Tog 30. maja Rim je bio spreman da pokori Evropu. Ali tako nije mislila šašava skupina iz Liverpoola predvođena Grobbelaarom. Poslje 1:1 u regularnom dijelu i produžetaka, dolaze penali koje je obilježio ples golmana redsa, a za one mlađe koji tada još nisu progledali, prosto objašnjenje – Dudek je samo dobro naučio lekciju i u Istanbulu ponovio istoriju. Roma opet zapada u period toplo-hladno, gdje poneku sezonu umije da zablista, ali odmah zatim se vrati u sivilo srednjetabelaškog tima. Početak devedesetih donosi sa Gianninijem i Völlerom novi uzlet, kada odlično igra u prvenstvima, i ulazi 1991. u finale Kupa UEFA, koje od Intera – gubi (0:2 na Meazzi, 1:0 na Olimpicu).

Ali, tada već među pijetlićima trenira jedan plavokosi dečko po imenu Francesco. Redovan je na treninzima, ali i na Curva Sud, sa najvatrenijim ultrasima. Roma svake godine je sve bliže vrhu, ali kao da fali tajni element. I konačno – gazda Sensi kešira dolazak Gabriela Omara Batistute iz Firenze, koji zajedno sa Montellom & co. 2001. godine zabija ključne golove  za osvajanje trećeg scudetta. Svijet je tih vrelih junskih dana svijedok impresivnog sportskog slavlja.Slavlje je trajalo tačno nedelju dana, da bi kulminirala koncertom pred milion romanista na Circo Massimo (deo Rima koji je bio u antičko vreme hipodrom), i spektakularnim striptizom najpoznatije romanistkinje, glumice Sabrine Ferilli.

Dolazimo opet do izbora: da li biste radije jednom u 50 godina prisustvovali takvoj fešti, ili svake druge godine štancali novu recku na polupraznom Delle Alpiju? Izbor je slobodan, svakom na volju... U listi deset najuticajnijih Italijana današnjice koju sam pročitao prije, imena razna, neki Berlusconi, pa neki Prodi, Ciampi. Ima tu i nekih naučnika, umjetnika, i tako to... I jedan Francesco Totti. Njega ili mrzite ili obožavate. Najpotcjenjeniji najbolji igrač svih vremena. U ovogodišnjem izboru za Zlatnu loptu ga nema među 50 kandidata. Pa dobro, ako je to cijena vjernosti, on će je platiti! Zvižde mu na svim stadionima, ljubomorni što u svijetu današnjeg sporta i novca u njemu, samo je jedan klub na svijetu koji ima takvog kapitena. Zbijaju o njemu pogrdne viceve, a on ih sakupi i publikuje knjigu na svoj račun, a za račun Unicefa, koja 2004. postade bestseller u Italiji. To je Princ Rima. Mada bih radije rekao: kralj, car, imperator. Grazie Dio... che mi hai fatto ROMANISTA. Hvala ti Bože sto je rođen kao romanista.