Smajović: Više sam levhi prodao u Švicarskoj, koja brani munare, nego u Bosni

Smajović: Više sam levhi prodao u Švicarskoj, koja brani munare, nego u Bosni

Izvor: Bihac.net | balkans.aljazeera.net Objavljeno na dan 12.08.2017 - 12:24


Kaligrafsko umijeće Mirsada Smajovića, paradoksalno, više se cijeni u Evropi nego u Bosni i Hercegovini.

Piše: Jasmin Agić

Kaligrafija je vještina u kojoj se osjećaj za slikarski lijepo spaja sa najiskrenijim ljudskim osjećanjima, a njena povezanost sa iskustvom saznavanja božanskog onaj je posebni dio koji je odvaja od ostalih vizualnih umjetnosti. Kaligrafska tradicija u Bosni duga je nekoliko stoljeća, a kaligrafski radovi bosanskih majstora smatraju se izuzetno vrijednim.

Baviti se kaligrafijom podrazumijeva uvijek biti u harmoniji sa nastojanjem da se ljudska osjećajnost pretoči u sliku koja za cilj ima mnogo više od profane proizvodnje estetskog zadovoljstva pa je izrada levhi poseban spoj umjetničkog izraza i zanatskog umijeća. Vjerovatno su to razlozi zbog kojih je kaligrafija toliko posebna a kaligrafi slikari koji nalikuju više nekim mitskim majstorima boja nego likovnjacima našeg vremena.

Sarajlija Mirsad Smajović, umjetničkog imena Mirza, spada u red najznačajnijih kaligrafa naših prostora, a njegovih četrdeset samostalnih kaligrafskih izložbi zorno svjedoče kako je riječ o umjetniku vanserijskih kvaliteta. Priznatiji u zapadnoj Evropi nego u vlastitoj zemlji, Smajović je odlučan istrajati u svome umjetničkom naumu koji kao kakav nalog slijedi trpeći mnoge izazove. Biti kaligraf, kaže, jedino je što može biti uvjeren kako će šare njegove umjetnosti naći put do srca ljudi koji žele razumjeti njegove umjetničke poruke.

Izložba Smajovićevih kaligrafskih radova postavljena je u sarajevskom Morića - hanu.

    Od kuda interesovanje za ovakvu vrstu likovnog izražavanja? Kaligrafija je nešto što je dio bosanske kulturne tradicije a dobar dio vremena, posebice u prošlom stoljeću, kada su likovne umjetnosti bujale, bila je zapostavljena?

To je istina. Nije ovo u mome životu slučajnost i ne mislim da je išta slučajno, jer se sve sa razlogom događa. Čovjek kako ulazi u godine sve kristalnije, jasnije vidi stvari. Kada sam počeo da radim kaligrafiju to su već bile neke moje ozbiljne godine, recimo, kraj neke mladosti, tih nekih mojih zezanja u životu i bavljenja rock and rollom. Onda sam počeo raditi grafički dizajn i dizajn i u tome vremenu sam počeo da razmišljam šta bih ja mogao da uradim na kaligrafiji koja me uvijek intreresovala. Imao sam je uvijek u nekoj ladici u mozgu. Pitao sam se šta ja mogu uraditi drugačije i bolje i to me je ponukalo da joj se posvetim. Izraz mi se nije mnogo dopadao, bar onaj koji se prenosio na knjigama i ilustracijama. Onda sam usmjerio svu svoju snagu u pokušaju da ja to uradim na bolji način. U međuvremenu sam radio sa jednim slikarom, sa Adinom Hebibom, zajedno smo dijelili atelje.

Tako sam počeo polako raditi sam za sebe i napravio sam kolekciju od šezdesetak slika koje su bile u to vrijeme nešto novo. To je bio grafički print i pojedini ljudi su ostali zapanji viđenim. Došlo je jedno takmičenje u svijetu gdje sam poslao radove i osvojio prvo mjesto. To je bilo u Pakistanu. To mi je dalo motiv da nastavim sa radom. Počeo sam sa samostalnim izložbama i upustio sam se u borbu da pokažem svoja djela drugim ljudima. Izlagao sam i u Teheranu, gdje je to prva umjetnost i tada sam sam shvatio da nimalo ne zaostajem za tim ljudima, kojima je osnovna umjetnost kaligrafija. Nakon decenije profesionalnog rada, počinjem da slažem te kockice u jednom pravcu koji će me odrediti u budućnosti.

    Na koji način si formalno stupio u kaligrafsku umjetnost i da li si imao učitelja u tehničkom savladavanju kaligrafskog slikanja?

Mnogo me ljudi pita gdje si i kako si naučio taj tehnički dio. Ja sam prvi dodir sa arapskim pismom imao sa pet ili šest godina, u onom sistemu, komunističkom i tu sam sticao neka znanja. Čuveni Ešref Kovačević mi je bio hodža u džamiji i on je bio kaligraf i dosta ljudi ga se sjeća samo po dobru. Iz njegovog sam ilmihala i njegove sufare učio arapsko pismo. Naravno, nisam te tehničke stvari učio kad sam bio dijete, ali ostale su emocije u mome srcu i mojoj glavi. I sve se to javilo iznova kada se završila burna mladost i ja sam sredinom svojih tridesetih shvatio da ću raditi kaligrafiju. I sada sve radim po principu da mi je ovo jedino zanimanje. Znam svašta raditi, ali ljubav se ne može dijeliti, što znači da se ne može kaligrafija ili recimo grafički dizajn.

    Kakvu vrstu slika ti izrađuješ ili, da uprostim i pojednostavim pitanje, šta je levha?

Ljudi ne razumiju razliku između ikonografije, koja je zastupljena u kršćanstvu i levhi koje su u islamu. Islam ne dozvoljava idolopoklonstvo u onom smislu da čovjek traži pomoć u bilo čemu mimo direktne veze između tebe i Gospodara. Ne može levha stojati na zidu i da ti pomogne u životu. To se ne može nikada dogoditi. Ovo što ja radim je lijepo ukrašen, savremen, transparent žive Allahove riječi. Allahova je riječ iznad svega i važnija je od svega što je na ovom prašnjavom svijetu. Da je crtao Michelangelo levhe to je samo transparent, to nije molitvenik kojim ćemo se mi moliti. Često ljudi traže da im nešto napišem kao urok. To je smiješno. Veze između nas i našeg Gospodara su naše ruke i naše molitve, sve ostalo je iluzija koju proizvodi čovjek. Čisto, ove moje levhe su živa Allahova riječ koja je prenešena na papir i okočena na zid. Levha je podsjetnik na molitvu.

    Koliko je za izradu kaligrafskih crteža, za tvoj način bavljenja kaligrafijom i izradu levhi potrebno da se ima religijski osjećaj i da li je ovo umjetnost koja se na neki način može opisati kao umjetnost koja slavi vjeru?

Reći ću ti jednu stvar koju ljudi jako brkaju. Šta znači biti religiozan. Islam nije religija, islam je odnos tvoga srca naspram Gospodara, tvoj život i tvoje ponašanje to je islam. Religija je ustanova ili religijska zajednica. To su ustanove koje imaju svoju hijerarhiju, od poglavara pa na niže – to je religija. Islam, kojeg ja uporno hoću da predstavim u ovako lijepom svijetlu ide od srca prema gospodaru. Religijski ja nemam veze. Kada bih ja to radio radi religije, radi ustanova, radi te hijerarhije vjerovatno to ne bih ni radio. Da li moram biti vjernik to je već drugo pitanje. Ne znam. Ja sam musliman u pokušaju i svi smo mi muslimani u pokušaju. Da bi bio musliman, vjernik, to ne znam ko može za sebe reći. To je isključeno. Ne može se to čak ni po nekim napisanim djelima odrediti je li neko musliman ili nije. Ne možemo mi zaviriti u njegovo srce. Ja mislim da u dubini svoje duše jesam religiozan u smislu da me je strah Allaha. A koliko se ja Allahu obraćam i na koji način, to je već sve upitno. Namaz je propisan i obavezan je - sve ostalo je nebitno.

    Da li je društvo prepoznalo tvoj i rad drugih kaligrafa. Da li se dovoljno podupire sredstvima vaš rad i da li je vaša umjetnička djelatnost prepoznata kao dio savremen kulturne baštine?

To je jako teško pitanje. Ljudi prolaze ovom ulicom, sudaraju se koliko ih je. Ali, da neko uđe to je rijetkost. Evo sam si svjedok koliko ljudi ulazi i koja je struktura ljudi. To su stranci koji su došli u ovaj grad i oni su mahom moji posjetioci. Što se tiče naših ljudi mislim da smo kulturno jako zapušteni, što je i logično. Poslije svog ovog stradanja, ratova i neimaštine ljudi su u grču za borbu za ovosvjetskim dobrima. Kaligrafiju bi možda i kupio kada je već podmirio sve svoje potrebe a ima višak novca. Što naravno nije slučaj, jer ima ljudi koji će od usta odvojiti pa kupiti. To je individualna stvar od čovjeka do čovjeka. Ali, generalno mi smo kao narod kulturu bacili u neki ćošak. Onaj dio koji nas razlikuje od životinja to je kultura i mi smo to odbacili. Mi smo skloni da na najružniji način odstranimo te ljude i to ne samo u kaligrafiji nego u svim ostalim umjetnostima. Kaligrafija je teža od drugih umjetnosti i ja to vrlo dobro znam jer ja živim od nje. Meni je lakše u zapadnoj Evropi nego u Bosni. U Evropi ja nemam nikakvih problema. Nemam ni na istoku, od Turske, Irana, Saudijske Arabije. Oni nemaju ni izgrađen lijepi odnos koliko mi imamo ovdje ali mi smo to zapostavili. Kod nas kaligrafiju doživljavaju kao nešto što ima u džamiji. Malo se radilo na tome. Bolja je slika nego što je bila, ali to je daleko od toga da mi to baštinimo kao nešto što je naša izvorna umjetnost. Nije to samo religijski. Mi nismo imali Michelangela i nismo imali renesansu ali smo imali kaligrafe koji su oslikavali džamije i druge prostore.

    Imate li ikakvu podršku institucija? Postoji li udruženje kaligrafa, koje štiti vaša esnafska prava, ima li u zemlji organizovanog otkupa. Podržava li vas Islamska zajednica i otkupljuju li levhe naše ambasade kako bi ih poklanjale u svijetu?

U svom životu i radu imao sam 40 samostalnih izložbi i diljem zapada i istoka. Nikada nisam Arapu prodao levhu, to je čudo, ali je tako. U Švicarskoj sam više prodao levhi, gdje je zabranjena munara, nego u ostatku Evrope, a onda više nego u Sarajevu deset puta. Prodao sam u Hong Kongu više nego u Bosni. Da ne govorim ostale destinacije na svijetu, npr. London. Više sam u Londonu prodao nego u Sarajevu. To su jako čudne stvari, to ko kupuje i koji su razlozi za kupovinu. Ima kulturu kupovine ili nema kulturu kupovine, sve se na kraju svede na to. U Abu Dhabiu nisam prodao ni jednu levhu jer su poistovjetili moje umjetničko ime Mirza sa šiizmom. Nikada ni jedna institucija nije kupila moju levhu, osim opštine Stari grad u Sarajevu koja je izrazila želju da kupi sliku.

Od kantona ja samo imam status istaknutog samostalnog umjetnika i to je to. To je sve. Imam njihovu podršku, moralnu – materijalnu koja nije baš velika, ali eto moja radna knjižica je kod njih.

Što se tiče islamske zajednice nikada niko ništa nije kupio, osim što sam ja darovao iranskom predsjedniku jednu levhu kada je boravio u Sarajevu. I ljudi su bili zahvalni jer je to jedini poklon koji su dobili u Bosni. Ja sam levhu dao iz poštovanja, jer su to ljudi koji su mnogo pomogli Bosni.





Dodaj komentar na ovu vijest